Poštovani, premda već godinama nisam član Hrvatske demokratske zajednice, sudbina jedine stranke kojoj sam pripadao i dalje mi je na srcu. Podsjećam zaboravne i one mlađe koji ne znaju, da sam bio jedan od utemeljitelja HDZ-a, da sam u dva navrata bio član predsjedništva stranke, štoviše u jednom mandatu i dopredsjednik – oba puta u vremenima izrazito teškim, u vrijeme rata i zatim početkom stoljeća u razdoblju kada je nakon izbornoga poraza trebalo podići stranku i osposobiti ju da pobijedi na idućim parlamentarnim izborima.(H.Hitrec)

U izdanju Hrvatskoga štamparskoga društva i Slovenskog narodnog muzeja iz Bratislave, objavljena je 2005. godine monografija hrvatskog sela iz Slovačke koje se zove Hrvatski Jandrof (slov. Jarovce, mađ. Horvát Járfalu, njem. Kroatiosch Jahrndorf). Knjigu su uredili Jan Botik i poznati gradišćanskohrvatski književnik i povjesničar književnosti, dr. Nikola Benčić. Radi se o zapisima domaćega sina Jure Treura, koji je živio krajem 19. i u 20. stoljeću. Tijekom svoga dugoga života opisivao zbivanja u rodnom selu Hrvatskom Jandrofu. Knjiga je objavljena na kvalitetnom papiru s obiljem foto-dokumentarne građe i faksimila povijesnih izvora. Podijeljena je u sljedeća poglavlja: prvo, uvodna riječ Jana Botika: «Iz povijesti i žitka općine Hrvatski Jandrof», slijede:«Treureova obitelj» ; «Gospodarstvo»; »Pčelarstvo»; »Krovopokrivač»; »Selo i hatar»; »Crikva i škola»; »Običaji»; »Liječenje»; »Jan Botik, kroničar Jure Treuer»; Nikola Benčić: «O Treurovom jeziku»; »Ka ima činiti gospodar čez ljeto» Knjiga završava sažecima na hrvatskom, mađarskom, slovenskom i njemačkom jeziku. Slijedi popisom kratica, gradova, sela i majura, te životopis Jure Treuera. (Đ. Vidmarović)

Duško Lončar spada u red samozatajnih, gotovo preporoditeljski nastrojenih, društvenih, prosvjetnih i književnih djelatnika koji žive izvan metropole, čak i u udaljenijim mjestima od metropole, ali koji svojim knjižnim radom, kao i cjelokupnim intelektualnim nagnućima, pokazuju da je provincija duhovna kategorija, odnosno da je provincijalizam stanje duha a ne zemljopisni pojam. On je cjeli je svoj radni vijek posvetio kulturnoj djelatnosti i književnom stvaralaštvu, povezujući zavičaj s metropolom, i ukorjenjujući u toj životnoj sredini književnost i duhovne standarde koji vrijede za veće i «razvijenije» gradove. Lončarova je najnovija knjiga objavljena pod naslovom «San o kazalištu». U njoj autor predočava javnosti svoje književne priloge posvećene kazališnim predstavama koje su se dešavale u Novskoj, odnosno prikaz predstava gostujućih kazališnih skupina i grupa koje su dolazile u ovaj grad. Knjizi prethodi vrlo inspirativan predgovor, pod naslovom «San o kazalištu», u kojem autor na literarno relevantan način govori o svooj opčinjenosti magijom kazališta još od srednjoškolskih dana. Ti su dani započeli u Virovitici gdje je pohađao nižu gimnaziju, nastavili se u učiteljskoj školi, fakultetu i prosvjetarskom pozivu. Snivanje o kazalištu kod ovog samozatajnog književnika još traje. (Đ. Vidmarović)

Hrvatski su mediji s velikom pažnjom i ozbiljnosti popratili Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih autoritarnih režima. Kao što se, primjerice, moglo čuti iz mnogih informativnih emisija na televizijama i radiopostajama, ovaj dan obilježava se od prošle godine, odnosno, od kada je Europski parlament donio Rezoluciju o Europskoj savjesti, a u svezi europskih totalitarnih režima u prošlom stoljeću. Ova parlamentarna institucija Europske unije, u koju se predstavnici pojedinih zemalja biraju izravno na izborima, 23. kolovoza odredila je kao dan za komemoraciju svim žrtvama režima s kakvima smo se susretali još pred dvadesetak godina. Iskazanu veliku brigu hrvatskih medija za 23. kolovoza ne bi trebalo biti teško povezati s činjenicom da su mnogi naši sunarodnjaci i sugrađani stradali upravo zbog nacizma i komunizma. Radi se o stotinama tisuća žrtava koje tisak i elektronički mediji u skladu s najvišim europskim standardima nisu predali zaboravu, već su na istaknutim mjestima podsjetili na zvjerstva počinjena pod znakom svastike i crvene zvijezde.(mm)

12. kolovoza 2010., u članku «Marksistički sociolog sanja političku diktaturu», reagirao sam na stručni ispad prof. dr. Dražena Lalića koji je ponukan pojavom troje mladih ljudi na svečanosti Dana domovinske zahvalnosti u Čavoglavama, cijelu manifestaciju ocijenio negativno i zatražio političko procesuiranje en mass političkih neistomišljenika. Poznavajući metode političke borbe naših komunista upitao sam se, nisu li ta djeca zapravo plaćeni manekeni crvenog establišmenta koji preko njihovoga performansa nastoji ocrniti Domovinski rat i opravdati proces restauracije jednopartijskog političkog ustroja. Kao drugo, «predvidio» sam kako će novinsko etiketiranje navedene mladeži motivirati ostale njihove vršnjake da «u struc» crvenima » čine ono što ove dovodi do bjesnila, pa makar to bio rad u korist vlastite štete, ali i štete cijeloj naciji. (Đ.Vidmarović)

Sve češće se u medijima u Hrvatskoj, pa i na ovom Portalu pojavljuju članci vezani uz izbore za Hrvatski sabor, koji će se održati najkasnije za petnaest mjeseci. U tim se člancima s jedne strane raščlanjuje sadašnje stanje na hrvatskoj političkoj pozornici, a s druge se strane nude rješenja za, nazovimo to tako, spas Hrvatske, odnosno za skretanje Hrvatske na hrvatski put, odnosno na prekid politike kakva se u Hrvatskoj provodi od 2000. godine, bolje reći od smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Namjerno sam napisao riječ 'provodi', a ne, recimo, 'vodi', budući da stvaratelji te politike nisu u Zagrebu, tj. u Hrvatskoj, već su izvan nje. I to je zajednička poveznica svih članaka s tom tematikom na ovom Portalu, ali i mnogih drugih, koji se izravno ne bave predstojećim izborima.(djl)

Kriza u kojoj se Hrvatska nalazi traje već godinama, i izlaz iz nje se ne nazire. Ne mislimo pritom na recesiju koja je zahvatila velik dio svijeta posljednjih godinu-dvije, već na duboku svekoliku krizu u koju Hrvatska sve više tone. Gospodarsko stanje u državi samo je posljedica općeg stanja u državi, i kamo sreće da se radi samo o gospodarskoj krizi. Gospodarstvo svake države je uvijek imalo oscilacije, gospodarske krize su pojave koje su postojale u svim sustavima, i koje će uvijek postojati. Država koja ima sposobnu i učinkovitu vlast, koja će znati i htjeti povući poteze koji će tu državu izvesti iz krize, ne će dugo biti u krizi. Pogotovo bi to trebalo vrijediti za male države, poput Hrvatske. Jasno je da je mnogo teže nešto pokrenuti i provesti u, primjerice, Rusiji, državi s više od 150 milijuna stanovnika i s desetak vremenskih zona, nego što bi se to isto napravilo u Hrvatskoj, gdje nas ima tek nešto više od 4,5 milijuna i gdje se od jedne do druge krajnje točke autom može stići u pola dana.(djl)

Ime Zorana Pusića široj je javnosti vjerojatno nešto manje poznato od imena njegove sestre Vesne Pusić. Ono što im je zajedničko jest evidentna namjera za svojevrsnim oživljavanjem projugoslavenskog duha na ovim prostorima u bilo kojem mogućem obliku i pod bilo koju cijenu. Zoran Pusić mnogo je veća medijska zvijezda u Srbiji gdje je kao „jedan od rijetkih poštenih Hrvata" - kako mu oni tepaju, čest gost u njihovim TV emisijama informativnog sadržaja, a u kojima svesrdno zagovara tezu sveopćeg izjednačavanja krivnje Hrvata i Srba za sve ono loše što se, kako on to voli reći „u regiji" dogodilo devedesetih godina.(mmb)

Večernji list objavio je danas, i u tiskanom i u internetskom izdanju, razgovor s prof. dr. Miroslavom Tuđmanom. Ovom razgovoru već su prethodile određene najave o mogućnosti promjene HDZ-ove politike u skoroj budućnosti, pa je spomenuti zagrebački dnevnik prije neki dan čak posvetio i naslovnicu ideji da bi moglo doći do nekog vida suradnje između HDZ-a na čelu s Jadrankom Kosor s jedne strane, i s druge strane političke i intelektualne grupacije oko Miroslava Tuđmana, a koja je Tuđmanu tijekom zadnje predsjedničke kampanje davala podršku. Naravno, ovakva suradnja niti bi bila moguća, niti bi imala smisla ako ne bi bila popraćena stvarnim ozbiljnim promjenama u HDZ-ovoj politici.(mm)

Hrvatska atletičarka Sandra Perković postigla je fantastičan uspjeh osvojivši zlatnu medalju u bacanju diska na Europskom prvenstvu u atletici u Barceloni! Sandra je osvojila zlato hicem od 64,67 materijal, postignutim u posljednjoj seriji. Rođena je u Zagrebu, 21. lipnja 1990., i članica je atletskog kluba Dinamo-Zrinjevac. Trener joj je nekadašnji sjajni bacač kugle Ivan Ivančić. Ono što ovom rezultatu daje posebnu težinu, Sandrina je mladost. Izuzetna je rijetkost da tako mlada bacačica osvoji medaljom da ne govorimo o zlatu. Bacači sazrijevaju u prosjeku oko tridesete godine, ili još kasnije. Drugoplasirana Rumunjka Grasu je 1971., godište, trećeplasirana Poljakinja Wisniewska je 1972. godište, kao i četvrta, Ruskinja Sadova.(djl)

Hrvatski mediji vrlo skromno izvijestili su o odluci predsjednika sudskog vijeća Alphonsa Orie u predmetu Gotovina, Čermak, Markač kojom je odbijen podnesak glavnog tužitelja haaškog Tužiteljstva Sergea Brammertza u svezi topničkih dnevnika. Naime, haaško Tužiteljstvo tražilo je izdavanje sub poene Hrvatskoj kojom bi se od naše zemlje tražilo predavanje topničkih dnevnika. Kako piše Davor Ivanković u Večernjem listu, sudsko vijeće zaključilo je kako nema dovoljno informacija koje bi upućivale na to da Republika Hrvatska posjeduje tražene dokumente. Drugim riječima, nema smisla tražiti sub poenom ono čega naša zemlja nema.(mm)

Zadnja je runda obračuna sindikata i hrvatske Vlade pokazala svu nemoć i političku slijepost HDZ-ove vladajuće strukture. Radi se naravno o pitanju referenduma, odnosno o više od 800.000 potpisa što su sindikati prikupili za referendumsko izjašnjavanje u svezi Zakona o radu. Osporiti raspisivanje referenduma značilo je osporiti više od polovice potpisa u gotovo milijunskoj hrpi. Osim što je zadatak skupljanja argumenata protiv valjanosti tako velikoga skupa potpisa tehnički morao biti izuzetno zahtjevan i skup, nije trebalo biti posebno politički nadaren da bi se predvidjela potpuna politička promašenost jednoga takvog poduhvata. A to što se u njega ipak krenulo pokazuje potpuni očaj koji je zahvatio HDZ-ovu vrhušku, koja sudeći i po ovoj zadnjoj epizodi na sljedećim izborima ide ravno u katastrofu.(mm)

Dugo očekivane završne riječi tužiteljstva haaškoga suda i obrane hrvatskih generala, samo su potvrdile ono što smo znali: da je tužiteljstvo intelektualno, stručno i moralno na razini uličnih prevaranata i nedoučenih studenata koji nisu uspjeli položiti ispite iz međunarodnoga prava, niti to područje mogu razumjeti. Odvjetnici naših zapovjednika u Domovinskom ratu demonstrirali su onu pravničku odvažnost i čestitost koja me podsjeća na antičko doba kada su se sili nasuprot uspravljali ljudi na gradskim trgovima, na forumima, i na čijoj je pronicljivosti i razboritom poimanju pravde sagrađen pravni sustav, koji je i danas u temeljima međunarodnog prava, ali i nacionalnih pravnih sustava koji se smatraju civiliziranima.(H.Hitrec)

Jučer je hrvatska Vlada iznijela prijedlog rebalansa državnog proračuna. Hrvatski sabor će uskoro raspraviti taj prijedlog, ali će ga, naravno, uz negodovanje oporbe (koja tradicionalno djeluje prema Pavlovljevom refleksu) potvrditi, budući da je samom izradom prijedloga rebalansa proračuna osigurana podrška koalicijskih partnera HDZ-a. Bilo je upravo dirljivo slušati predsjednicu Vlade Jadranku Kosor i ministra financija Ivana Šukera kako su obrazlagali da je njihov sveti cilj bio "osigurati održavanje standarda građana Hrvatske i njihovih stečenih prava". Pritom im osmijeh nije silazio s lica, kao da su napravili nešto epohalno za dobrobit Hrvata. Opet je hrvatska Vlada donijela, kako nam to znaju govoriti naše pokondirene tikve, na politički korektnom hrvatskom, win-win-win odluku. Sretni mogu biti građani, sretni mogu biti seljaci, sretni mogu biti sindikati. Prema Vladi, svi smo pobjednici, samo što toga nismo svjesni, i što se tako ne osjećamo. Jedina "dobra" stvar koju su zapravo napravili je kratkoročno kupovanje mira za sebe, i radi sebe.(djl)

Iako se premijera predstave „Lovački rog" dogodila polovicom srpnja odgledao sam je tek pred neku večer. Bio sam jedan od osamstotine gledatelja u prepunom gledalištu Ljetne scene na Opatovini i opušteno se smijao vodvilju Georgesa Feydeaua u kojem je zabuna u igri preljuba glavni dramaturški pokretač. Stariji gledatelji mogli bi se sjetiti „Gospona lovca" u izvedbi „Teatra u gostima", ali to im prisjećanje ne će omesti užitak gledanja mladih glumaca koji se sjajno snalaze u kajkavskom jeziku na koji je Vladimir Gerić preveo i prilagodio taj klasični Feydeauov vodvilj. Njihove brze, duhovito plasirane, začudne replike svako malo u gledalištu izazivaju salve smijeha i razdraganosti. Glumci Vid Balog i Adam Končić dostojni su nasljednici zagrebačke (agramerske, pučke tome i kajkavske) kazališne tradicije čiji su slavni prethodnici glumci Tito Strozzi, August Cilić, Borivoj Šembera, Mladen Šerment, Ivo Serdar, Relja Bašić, a Nela Kocsis i Nada Abrus mogle bi biti nasljednice Nele Eržišnik i Mije Oremović.(M.Međimorec)

Splitski partijski bilten «Slobodna Dalmacija» objavio je 13. kolovoza 2010. vijest koja na dobar način otkriva političko i ideološko opredjeljenje vlasnika i uredništva. Ta vijest glasi: "Počinje 50. sabor trubača u Guči". Nakon što čovjek pročita ovu vijest preostaje mu zapitati se: gdje su granice jugonostalgije i zaljubljenosti u orjunašku ideologiju? Kakve veze ima Hrvatska, a poglavito publika u Dalmaciji, s dragačevskim trubačima? Ta vrsta melosa, koji – da se razumijemo - treba poštivati kao dio kulturnoga i etničkoga identiteta Srba u Srbiji, nema ništa zajedničkoga s hrvatskim folklorom i melosom. Naši nacionalni instrumenti su tamburica, gajde, lirica i sopile, nježna glazbala, dok su trube agresivna balkanska glazbala, koja u orkestru u kojemu ih je veliki broj toliko buče i maltretiraju sluh, da je to nepodnosivo.(Đ.Vidmarović)

Prolazeći oštrim korakom pored mene u hodniku svog ureda krajem daleke 1991. g. - kada su polagani temelji moderne Hrvatske - Franjo Tuđman se zaustavio, učinio korak unazad, i upitao "Dvije ili više stranaka?". Iako potpuno iznenađen tim pitanjem, odgovorio sam kao iz puške "Više!". Na pitanje "Zašto?" dodao sam "Zato što dvije političke stranke mogu postati dvije političke mafije, koje se uredno smjenjuju između vlasti i opozicije, zaustavljajući tako svaki protok novih ideja." Pogledao me vrlo prodorno, možda i ljutito, te šutke otišao. Bilo kako bilo, omogućio je Hrvatsku s više stranaka.(S.Barišić)

Zagrebački dnevni tisak obznanio je 9. kolovoza 2010. vijest o samoubojstvu radnika jedne zaštitarske firme. Nesretnog su čovjeka policajci uhvatili u lakšem vozačkom prekršaju, a kako je imao 1,10 promila alkohola u krvi oduzeli su mu vozačku dozvolu. Nakon toga je uslijedio dramatičan obrat. Čovjek je kleknuo i sklopljenih ruku molio da mu ne oduzimaju vozačku dozvolu, jer mu o njoj ovisi radno mjesto. Novinar citira njegove posljednje riječi: "Nemojte, nemojte, to mi je posao". «Međutim, piše novinar, policajci su bili neumoljivi u izvršavanju svoje dužnosti te su, u situaciji s kojom se svakodnevno susreću, inzistirali na tome da djelatnik preda vozačku dozvolu.». Nakon što je bio odbijen, čovjek si je pucao u glavu.(Đ.Vidmarović)

Srpske „Novosti" tjednik su koji izdaje Srpsko narodno vijeće, a koji piše o svim relevantnim političkim, društvenim i kulturnim događajima u Hrvatskoj, naravno iz perspektive srpske manjine u Lijepoj Našoj. S povećanom pažnjom prati se i rad institucija srpske zajednice i događaji bitni za nju, pa su česte teme o kojima se piše - povratak onih koji su napustili RH, reintegracija srpske manjine i razvoj regija pogođenih ratom. „Novosti" naravno često komentiraju događaje u Hrvatskoj s blago rečeno subjektivnim i pristranim pristupom. No, kako je demokracija društveni poredak koji tolerira različita mišljenja i različite „istine", i te se „istine" slobodno tiskaju i prodaju širom države. Ipak, najnovija naslovnica tjednika „Novosti" na kojoj je povodom 15. obljetnice Oluje hrvatski vojnik prikazan kao krvožedni vampir, prelazi granice demokracije i dobrog ukusa. Štoviše, potiče mržnju i nesnošljivost naroda koji su u nedavnoj prošlosti međusobno ratovali, a danas uz manje ili više uspjeha pokušavaju naći zajednički jezik o neriješenim pitanjima i graditi dobrosusjedske odnose.(mmb)

Tko pozorno prati projugoslavensku političko-medijsku korporaciju u Hrvatskoj, vjerojatno je zapazio da njezini predstavnici vrlo često izjavljuju da nikakva Jugoslavija više nije moguća. Radi se o očito dogovorenoj šifri, namijenjenoj naivnom hrvatskom pučanstvu koje se ne opterećuje politikom. Kada, naime, taj naš apolitični građanin koji ipak štošta razaznaje na sceni, iz usta nekog prononsiranog protuhvatskog političara ili novinara čuje da i takav tip tvrdi kako neke nove Jugoslavije ne će biti – onda je siguran da je ne će biti i mirno spava. Usput šalje u vražju mater razne histerike, nacionaliste i slične likove koji mu zagorčavaju život i plaše ga crnim vizijama koje nisu drugo do njihove bolesne deluzije. Nije takav vaš homo apolitikus ni posve u krivu, ako uzima u obzir temeljni državni dokument u kojemu ni nakon nedavnih izmjena nije izbrisana zabrana udruživanja u balkanske političke saveze. No posve je u krivu glede poniranja u praksu koja pruža nedvojbene dokaze da se nova Jugoslavije konstituira na svim područjima i da je hrvatski Ustav samo poklopac na loncu u kojemu se odavno kuha jugoslavenska juha, a kada do kraja zavrije, poklopac će sam od sebe odletjeti od siline otrovne pare.(H.Hitrec)

Komentator "Večernjega lista" otprilike je točno pozicionirao srbačku proslavu masakra nad Hrvatima u žalosni tijek suvremene hrvatske povijesti. Premda biranim riječima i krajnje suzdržano, definirao je na svoj način događaj u Srbu kao apoteozu konačnoga povrtaka Srba na hrvatsku političku scenu, sa cjelokupnom prtljagom koju su bili odložili 1995. i iz nje potom godinama vadili komad po komad statusa, povijesne laži i izokretanja činjenica. Kolumnistica "Jutarnjeg lista" je s pravom prespavala barem dvadeset i pet zadnjih godina i probudila se baš na vrijeme da vidi kako se u međuvremenu u Hrvatskoj ništa nije promijenilo. Eto, opet se slavi 27. srpnja kao dan ustanka u Hrvatskoj, ondje je predsjednik države, ondje su crvene zvijezde i lijepe kape partizanke. Sve štima. I predsjednik države je ondje, ne Jugoslavije, ali Socijalističke Republike Hrvatske. Malo ju zabrinjava što policija nema crvene zvijezde na kapama, ali vidi da je okrenuta cijevima prema skupini nacionalista s groznim hrvatskim zastavama, ustaša dabome, pa nije ni važno. A možda je i neka smetnja na televiziji.(H.Hitrec)