Antifašistička oprema

Na Portalu Jutarnjeg lista od 3. veljače postavljen je članak s tužnom ispovijesti gospođe Ruth Dajč rođene Perl, Zagrepčanke, koja je izravnom pomoći tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca preživjela strahote Drugog svjetskog rata. Njeno je svjedočanstvo jedno od mnogih koje je u svojoj knjizi o hrvatskom blaženiku Alojziju Stepincu zabilježio u knjizi Juraj Batelja. Zanimljivo je pročitati dijelove svjedočanstva objavljene u Jutarnjem listu (Ruth Dajč: Stepinac me spasio od ustaškog zatvora), budući da se iz njega, kao i iz opreme članka u Jutarnjem listu može dosta toga naučiti o NDH, “narodnoj antifašističkoj” vlasti i samom Jutarnjem listu.

Priča gospođe Dajč priča je o sudbini jedne židovske djevojčice, a zatim i djevojke i žene u doba Drugog svjetskog rata i nakon njega. Ukratko, otac i majka su joj bili zatvoreni kao roditelji partizana, njenog brata, koji je poginuo u neuspješnom atentatu na ministra u Vladi NDH Milu Budaka. Tako je ostala sama, četrnaestogodišnja djevojčica u Zagrebu, koja se skrivala po tavanima i podrumima, sve dok ju jedna časna sestra nije primijetila u Petrovoj crkvi u kojoj se često skrivala. Čuvši sudbinu male Ruth, časna ju je sestra odvela kardinalu Stepincu, koji joj je organizirao pokrštavanje i krštenicu, čime joj je omogućio život bez skrivanja, tako da je uspjela završiti i medicinsku školu i zaposliti se.

No, time nisu završile muke gđe. Dajč. Još se tijekom rata udala za vršnjaka, Kamila Lipovšeka, koji je koncem rata (kako kaže gđa Dajč, “kad je počeo prevrat”), s obitelji krenuo prema Austriji, iako je još bio učenik. To mu nije pomoglo, nitko se od njih nije vratio s Bleiburga. Nakon rata, gđa. Dajč je susrela svoju majku (koja je kao Židovka preživjela u ustaškom zatvoru u Savskoj ulici u Zagrebu) nakon rata. Kako kaže Ruth:»Obje smo krenule prema našem stanu, i našle smo se na tramvajskoj stanici. I onda smo krenuli dalje». No, stan više nije bio njihov, u njemu je živjela druga obitelj. Ne treba puno sumnjati da se radilo o antifašistima, koji su i danas vlasnici tog stana, kao što je to bio slučaj s tisućama i tisućama drugih stanova i obitelji.

No, ni tu nije bio kraj havarije obitelji Dajč. Ruth se uskoro preselila u Bjelovar, gdje joj je prije rata otac imao tvornicu čarapa. Po drugi put se udala, i s mužem je krenula u Bjelovar preuzeti tvornicu. Ruth govori: «Radili smo dok nije društvo shvatilo da tvornice moraju oduzeti. Godine 1947. sudili su mi kao državnom neprijatelju za pronevjeru i osudili su me na godinu dana zatvora i oduzimanje kompletne imovine. Sve su mi oduzeli». Tada je imala 21 godinu, a zatvor je izbjegla jer je ostala trudna. Nakon što ju je ostavio muž, 1950. godine s malom je kćerkicom otišla u Izrael, gdje je još trajao rat s Palestincima. Opet je završila u ratu: morala je odslužiti vojsku, u sanitetu, a kći joj je smještena u dom. Tu se i treći put udala, za svog zapovjednika u vojsci, da bi se u Zagreb vratila nakon četiri godine, kada joj se razboljela majka. Završila je studij socijalnog rada i kao socijalna radnica radila je do mirovine. Godine 1994. predala je zahtjev za povrat nacionalizirane kuće i tvorničkih hala u Bjelovaru. Odluku Vrhovnog suda se još čeka. Tu završava priča gospođe Dajč.

No, kako je Portal Jutarnjeg lista opremio članak? Nadnaslov je: «TEROR NDH«, naslov «Ruth Dajč: Stepinac me spasio od ustaškog zatvora», a podnaslov «Imala je i anđela čuvara, ustašu Mirka Čolongu koji ju je spasio od racije u kinu. Poslije rata doznalo se da je zapravo radio za partizane« Dakle, ljudi koji ne će pročitati sam članak, dobit će iz opreme istog posve krivu sliku. Iz opreme članka ne može se niti naslutiti da je prvi muž gđe. Dajč ni kriv ni dužan stradao s obitelji na Križnom putu, da im je narodna antifašistička vlast otela stan u Zagrebu, da im je ista vlast otela tvornicu i cjelokupnu imovinu u Bjelovaru - gđa Dajč kaže «Sve su mi oduzeli». A u to vrijeme «sve» je značilo doslovno sve. Dakle, nakon katastrofe u NDH, gđa. Dajč je pod «narodnom» vlasti doživjela pravu kataklizmu. Jutarnji list to, međutim, opremom članka pokušava sakriti.

Kao točku na i, u posebnom okviru Jutarnji list donosi mišljenje rabina Židovske općine Zagreb Lucijana Moše Prelevića koji kaže da, što se njega tiče, Stepinac može biti proglašen pravednikom među narodima, ali da o tome ne odlučuje Židovska općina, te dodaje: «Ne vjerujem da itko u Židovskoj općini ima išta protiv toga da Stepinac bude proglašen pravednikom, no niti Židovska općina, pa čak niti Izrael, nemaju ništa s tim. Koncept određuje muzej Yad Vashem. Ono što oni traže jest da osoba nije bila dio režima i da joj je život bio u neposrednoj opasnosti. No, ono što se ne bi smjelo dogoditi jest da se drugi skrivaju iza Stepinca, da misle kako će, ako se on proglasi pravednikom, užasi NDH biti manji». Dakle, jednim posve nelogičnim razmišljanjem pokušava se relativizirati hrabrost i čovječnost kardinala Stepinca, pokušava se reći da bi se isticanjem njegove veličine naštetilo postojećoj slici o NDH.

Pročitavši i vidjevši ovako opremljene članke u Jutarnjem listu, posve nam je jasno zbog čega se naklada tog dnevnika stalno smanjuje.

D. J. L.