Sjećanje na Ljubicu Štefan
17. ožujka 2002. – 17. ožujka 2007. 

U subotu 17. ožujka u Zagrebu, povodom 5. obljetnice smrti, služena je  za Ljubicu Štefan u kapeli rezidencije Srca Isusova. Misu je služio pater Vladimir Horvat, njezin dušobrižnik i dobar poznavatelj, uz nazočnost najužeg kruga prijatelja i štovatelja njezinog istraživačkog i publicističkog rada.

Godine 1990. g. Ljubica Štefan bila je prvi puta u Izraelu. U Memorijalnom centru vidjela je prostor koji je namijenjen pravednicima među narodima. Zapitala se, kako da tu uopće nema prostora koji pripada njezinom hrvatskom narodu. Prisjetila se pomaganja Židovima u Karlovcu i humanosti svog pokojnog strica Luje. Zato odmah po dolasku u Zagreb 1992. g., piše židovskim organizacijama o tome kako su njezin stric i ona pomagali Židovima u Drugom svjetskom ratu. Piše u Izrael i potpredsjedniku Yad Vashema Rubenu Dafenu. Profesorica Štefan, zbog osobne sigurnosti žurno napušta Beograd, gdje ostavlja svu imovinu, kako bi 4.srpnja 1992. g. kao izbjeglica bez ičega stigla u Zagreb. Na slobodi u Zagrebu, uz neviđenu energiju za njezine godine, nastavlja svoj publicistički rad. Godine 1993. dodjeljeno joj je najviše židovsko priznanje – povelja i medalja Pravednice muđu narodima za spašavanje Židova u Drugom svjetskom ratu. To je učinila kao mlada djevojka, zajedno sa svojim stricem u Karlovcu. Posjećuje ponovno Izrael i osobno prima ta najviša židovska priznanja. Njezino ime i ime njezinog strica uklesano je na Zidu počasti u Vrtu pravednika. Ona je prva Hrvatica, uz čije je ime uklesano Croatia u Memorijalnom centru Yad Vashem u Izraelu i to na njezin izričit zahtjev. Do tada se isključivo pisalo Yugoslavia. Pravo na upis imena Croatia također je tražila i izborila za svog pokojnog strica Luju Štefana.

Branila je i dokazivala istinu o kardinalu Stepincu, ukazujući kako je zagrebački nadbiskup u vrijeme Drugog svjetskog rata izravno pomagao i doprinio spašavanju većeg broja Židova od nacista. Zalagala se da se u potpunosti otkriju i objelodane činjenice o prijetnji nacista 8. prosinca 1943.g. i Stepinčevom podhvatu preseljenja starih Židova iz Doma staraca “Lavoslav Švarc” iz Stenjevca na crkveno imanje Brezovicu.

Na temelju prikupljene povijesne građe, napisala je knjigu "Srpska pravoslavna crkva i fašizam" (Nakladni zavod Globus, 1996. g.), zatim "Stepinac i Židovi" (Croatiaprojekt, 1998. g.), te "Istinom i činjenicama za Hrvatsku" (HKZ - Hrvatsko slovo, 1999. g.) i "Mitovi i zatajena povijest" (izdanje Krešimir-SlovoM). U posljednjih desetak godina života napisala je i objavila ukupno sedam knjiga povijesnih svjedočanstava i istraživanja. 

Damir Borovčak